Jednom sam imao curu koja me je istinski voljela. Bio sam joj sve. Kod nje ništa nije bilo površno, već jako, do srži. Na taj način me je voljela. Pamtim njen pogled kojim je pažljivo gledala moje usne dok pričam, njen osmijeh, njen glas, njen drhtaj tijela kad je dodirnem. Često je znala da me nazove onako bez razloga, jer joj nedostajem, kako je govorila samo da me čuje. Svirala je violu. Nosila je narukvicu sa mojim imenom, a u sobi, na zidu iznad kreveta, pisalo je moje ime. Niko to nije smio da dira. Nekoliko godina kasnije, odavno više nismo bili zajedno, moja najbolja drugarica, preko koje sam je upoznao, kroz neku priču mi je provukla da Milici još uvijek piše moje ime na zidu pored kreveta. Kaže, soba je bila okrečena, ali ne i moje ime. Takvu osobu nisam znao da čuvam. Sad da imam takvu pored sebe, znao bih. Čovjek omekša s godinama. Shvati što su prave vrijednosti. Shvati svoje greške.
Sad shvatam i pitam se, imam li pravo na još jednu šansu? Bože, pošalji mi još jednu Milicu.
No comments:
Post a Comment